nedjelja, 23.09.2007.
Archipelago
U petak sam se, nakon tocno 5 godina i 2 mjeseca vratila na posao u ovaj neobican restoran.
Archipelago nije tipican, svakodnevni restoran koji se nalazi na svakom High Street-u, pa cak i po londonskim standardima. Sa svojim opulentnim i ekstravagantnim interijerom neizbjezno je mjesto za savrsenu romantiku. Relativno mali prostor u kojem se nalazi samo 12 stolova, ispunjen je zlatnim Buddhama, minijaturnim palmama i dzinovskim paunovim perjem. Raskosne tron stolice i rukotvorine sa sve cetiri strane svijeta nadopunjuju ovu dosjetljivu, ukusnu kuhinju svih cula.
Ovdje je usvojen kulinarski utjecaj sirom citavog svijeta koji je kreirao neobicna i uzbudljiva jela, nevjerovatnog okusa. Iako je vecina namirnica nepoznata zapadnoeuropskom ukusu, one se redovito konzumiraju u ostatku svijeta. Citava zamisao restorana je pruziti musterijama nezaboravno, avanturisticko iskustvo u cemu je Archipelago besprimjerno uspio. Tako izmedu ostalih normalnijih namirnica poput piletine, ribe (vijetnamski pangasus) i janjetine, nudi krokodila, pauna, zablje krake, zebru, klokana i gnua. Neke od zaista "bonkers" namirnica su skorpioni, cvrchci, skakavci i pcele. I da ne zaboravim...garantirano sokirane musterije kad im se u sklopu "Doctor's Visit" donese Absinthe sa zmijom u boci koja je navodno zivot zapocela u londonskom zoo-u. Absinthe je aromatican liker, smaragdno zelene boje koji je inspirirao mnoge istaknute umjetnike poput Van Gogh-a, Oscar Wilde-a, Manet-a i Ernest Hemingway-a. Vjeruje se da je Hemingway napisao svoje remekdjelo "Kome zvona zvone" upravo pod utjecajem "Green Fairy-a", te da je Van Gogh otkinuo dio svog uha za vrijeme konvulzije koja je navodno uzrokovana njegovom ljubavlju prema Absinthe-u.
Still Life with Absinthe/Van Gogh (1887)
"Visit from the Doctor" je starinski medicinski kovceg natrpan raznim probavnim napitcima, sa kojima ce "doktor" izlijeciti mnoga oboljenja. Nikad nisam voljela ovime sluziti musterije, jer je zamisao da budes "theatrical" i "over the top", sto je sve ono sto ja nikako nisam. Vec sam se pripremila kako cu podmicivati kolege da rade Dr.Visits za mojim stolovima. 
Malo sam bila u panici da sam ipak ostarila u zadnjih pet godina i da vise nemam dovoljno energije za takvo mjesto, ali sam se na srecu ugodno iznenadila vec nakon prvog dana. Sva memorija mi se vratila, osim sto cu trebati nauciti nove stvari na jelovniku i naravno nova vina (Rioja Blanco-jedva cekam da to probam), ali srz je tu i to je bitno. Isto se nadam da se necu pocet dosadivati vec nakon mjesec dana, posto je restoran postao sjediste celebrities-a poput Princa Williama i Harrya i Sienne Miller i Keire Knightly, koju jako volim. I prije su se posjeti slavnih znali zalomit...Kate Moss i Gwyneth Paltrow, ali ne kao sada, cemu je nesumnjivo pridonio vrlo javno eksponiran posjet Sienne i Keire. One su trenutno jako cool u Londri, tako da je isto tako cool biti viden na mjestu gdje se znaju naci njih dvije. Super za Archipelago i bez sumnje super za moj dzep. 
"Peacock Lounge" Archipelago
- 15:53 -
subota, 15.09.2007.
Britanske drzavne skole
Obrazovni sistem u Britaniji smrdi. Ne smrdi onima koji imaju love i mogu birati, ali u cijelosti (s obzirom da su britanci tako humani u svemu ostalom), mogu zakljuciti da ima vise centara u kojima se spasavaju zivotinje, nego sto ima casnih, dolicnih skola, koje su pristupacne djeci iz radnickih obitelji zeljne pravog znanja.
Kad pomislim da nauka moje troje djece ovisi upravo o tom smrdljivom sistemu, osjetim mucnu bol u zelucu.
U Britaniji obrazovna zapreka doseze do kolijevke, pa i iza nje. Desetljece laburista i bilijuni funti koji su izliveni u drzavni obrazovni sistem, ukljucujuci vodece fakultete u zemlji, nisu pomogli da se zaustavi model drustvene nejednakosti. Blair-ovo propalo obecanje da obrazovni sistem dovede na nivo "svjetske klase", proslog je tjedna zamijenjeno vrlo kontroverznim eksperimentom u Brighton-u. Naime, gradski odbor Brighton-a, prvi je u Engleskoj donio odluku da se mjesta u vrhunskim drzavnim skolama dodjeljuju putem "lutrije". Sistem lutrije je toboznja solucija totalnoj zbrci britanskih drzavnih skola, gdje se za razliku od trenutnog sistema ne uvazavaju zalbe, jednom kad je mjesto ustupljeno ili neustupljeno i sto je najvaznije cini gotovo nemogucim da obitelji srednje klase monopoliziraju vodeca mjesta.
Trenutno, upasti u dobru skolu ovisi vecinom o tome u kojem dijelu grada zivis i da li si u "catchment area" zeljene ustanove. Sto si blize dvorisnim vratima, vjerojatnost je veca! Imucni roditelji imaju priliku "kupiti" tu vjerojatnost, time sto se usele u skupocijenu kucu (neke Ł1M +) koja se nalazi tik uz "creme de la creme" skolu. (Vrhunska skola u blizini, je postojani grijac cijena kuca.) Ili ako je u pitanju vjerska skola, postanu religiozni polaznici nedjeljne mise sa velikodusnim darovima crkvi, ciji im Father Andrew osobno napise preporuku za headteacher-a kao dobre, religiozne obitelji.
Dakle, iako ce ova cinjenica uspaniciti tisuce srednjoklasnih obitelji, koji su bili uvjereni da kupnjom brizljivo odabrane, astronomsko skupe kucice kupuju i mjesto svojem potomku u skoli iza ugla - meni, obicnom smrtniku i mojim potomcima to bi trebala biti dobra vijest. Ali nije!
Nije zbog toga, sto jednu vrhunsku skolu ne cine zidovi, niti je ne cini iskljucivo kvaliteta ucitelja, vec veliku ulogu imaju upravo oni koji tu skolu pohadaju i njihova razina intelekta, koja nedvojbeno dolazi iz odgoja i obiteljskih vrijednosti.
Kakva je politika svih skola pri prijemu? Neke biraju akademsku sposobnost, vecina kao i cuvena London Oratory (Blair-ova djeca su je pohadala) traze usvajanje vjere i podrsku skolskim nastojanjima. Skola koja gubi kontrolu nad upisom ucenika, vise nece biti skola koja je bila. U ovoj zemlji, to je vrlo istinito.
Prije sam se barem mogla nadati da cu eventualnim hipokriticnim odlaskom u crkvu zadovoljiti uvijet da mi dijete ne ostane totalni kreten, ili sam se mogla nadati da cu se dokopati love i kupiti tu kucicu koja je mom potomku karta za bolje sutra. A sta sad?
Preostaje mi jedino da spakiram krpice i vratim se u lijepu nasu, pomirim se sa cinjenicom da kad moja 12godisnja kci pita tetu u knjiznici za Dnevnik Ane Frank, dobije odgovor da je to pretesko za njezin uzrast i da joj ona ne preporucuje spomenutu knjigu do 15-te godine. Ili se pomiriti sa cinjenicom da je moja 5godisnja kci jucer dosla doma iz skole sa knjigom na engleskom i albanskom jeziku, jer je teacherica mislila da smo kosovski albanci, koji se u nasem kvartu sire kao virus. A mozda mogu probati usvojiti teoriju "think big and positive" i nadati se najboljem.
Welcome to 21st century, diverse and politically correct, Blair's Great Britain!!!
- 12:23 -
